Nakon smrti moga muža, moja kćerka je doživjela veliki šok i povukla se u sebe. Imala je samo 8 godina i jednostavno nije željela da priča s nekim ili da se druži. Učiteljica se trudila da to popravi kao i ja ali ništa. Čak je išla i kod psihologa na razgovor. I jednog dana je pedagogica odlučila da napravi u svakom odjeljenju čas na kojem će učenici govoriti šta žele.
Svi su došli sa papirima u rukama i čitali, tome su prisustvovali roditelji. Ja sam to saznala u zadnji trenutak i ušla sam baš kada je ona bila na redu. Stala ispred table, pred svom djecom i svim roditeljima i ispričala svoju priču, bez ikakvog papira, kako jednoga dana želi ići posjetiti zvijezde koje nebom sjaje i tamo zajedno sa svojim ocem pričati bajke i sanjati o lijepom svijetu sa dobrim i pravednim ljudima.
Pričala je kako ljude upoređuje sa planetama i mnogim drugim svemirskim tijelima. Svi su pažljivo slušali. Dobila je veliki aplauz i od tada se počela družiti i popravljati.
Nema komentara:
Objavi komentar