Moji roditelji su siromasni i zbog toga sam imala jako tuzno djetinjstvo. Imam dvije starije sestre i mladjeg brata. Kao mala svaki put kada se blizio Bajram, krijuci se, plakala sam jer sam znala da necu dobiti paketic sa slatkisima (onaj u kucici od 5km), a toliko sam mastala o njemu… i nikad ga nisam dobila :( Trudila sam se biti dobra u skoli, kako bi moji roditelji bili ponosni na mene, i bila sam, najbolja u razredu, drugovi su me uvijek zezali jer ne dobijem nista na poklon zbog toga, a ja sam se pravila kao da to meni nije vazno, cak i pred roditeljima. Mastala sam da imam bicikl i drvene sanke (kakve su svi tada imali). Bila sam jako sicusna i mrsava, mrzila sam jesti, tako da su me i zbog toga zezali i zadirkivali, a ja sam nocu pred spavanje redovno plakala i zamisljala da sam Pipi Duga Carapa i sve ih prebijem :) Sada mi je neshvatljivo samo kako sam kao tako mala djevojcica znala skrivati svoju tugu i bol.. Kada se blizio pocetak nove skolske godine, roditelji su obavezno bili zabrinuti zbog toga sto nam svima trebaju kupiti nove stvari i knjige za skolu, te sam ja sa samo 9 godina ozbiljno razmisljala o samoubistvu, misleci da cu im na taj nacin malo olaksati. stvarno ne znam sta mi je pomoglo da izrastem u normalnu djevojku, sada imam 21 godinu, sljedece godine zavrsavam faks, vesela sam i zabavna, trudim se zaboraviti svoje djetinjstvo, nikom od mojih prijatelja i blizih osoba nisam ispricala ove stvari, samo se ja ponekad sjetim i placem, evo upravo sada.. uzasavam se pomisli da postoji jos djece koja pate na ovakav ili slican nacin…tuga
Nema komentara:
Objavi komentar